Patologija obiteljske zajednice

Biografska krimi-drama Klan suscenarista i redatelja Pabla Trapera pred hrvatske gledatelje ne stiže samo s atributom najgledanijeg argentinskog filma svih vremena, na prošlogodišnjoj Mostri ovjenčana Srebrnim lavom za režiju, niti samo s egidom ostvarenja temeljena na intrigantnim istinitim događajima koji su kao zakašnjeli odjek Videline diktature uzdrmali argentinsko društvo sredinom i tijekom prve polovine 80-ih godina prošlog stoljeća, nego i kao osmi dugometražni redateljski projekt prema mnogima najboljega suvremenog filmaša iz zemlje tanga, Borgesa i Messija. Riječ je o Pablu Traperu, dokumentaristu, potpisniku niza zapaženih kratkih filmova te scenaristu i redatelju iza kojeg je više od dva desetljeća bavljenja sedmom umjetnošću, no koji je hrvatskim filmofilima, uz djelomičnu iznimku posjetitelja specijaliziranih kinotečnih programa i revija te filmskih festivala, gotovo potpuna nepoznanica. Trapero je autor čije je najuspjelije ostvarenje dugog metra debitantska socijalna drama Svijet dizalica iz 1999, realistična, dokumentaristički vjerodostojna te snažnim socijalnim angažmanom i sjajno predočenim društvenim kontekstom obilježena crno-bijelom fotografijom snimljena storija u središtu koje je nezaposleni građevinski radnik, udovac i otac, razumljivo neodgovorna, tinejdžera.

Kreiranje pseudodokumentarističkih prosedea s povremenim osloncima na neorealizam uz manje ili više izražen angažman i odličan rad s glumcima stalne su osobine Traperova redateljskog rukopisa, osobito zamjetne u krimi-drami Murjak (El bonaerense), humornom filmu ceste Obitelj na kotačima (Familia rodante) i naturalističkim tendencijama označenoj socijalnoj drami Bijeli slon (Elefante blanco), dok su romantična triler-drama Carancho baš kao i recentni Klan idejno i izvedbeno konvencionalna djela koja svakako nisu bez vrlina, ali ipak ne pripadaju u „gornji dom“ dosadašnjega potpisanom kritičaru dostupna dijela Traperova opusa.

U fokusu je Klana obitelj Puccio iz Buenos Airesa, osobito njezin pater familias Arquímedes, koji u odličnoj i zasluženo nagrađivanoj interpretaciji Guillerma Francelle uz suradnju supruge Epífanije te trojice sinova, među kojima se izdvaja najstariji Alejandro, i dviju kćeri kao i nekoliko ortaka tijekom prve polovine 80-ih otima pripadnike bogatih gradskih obitelji te dotične podvrgava mučenjima i nakon dobivenih otkupnina ubija. Djelovanje klana Puccio recidiv je totalitarnog doba vlasti Jorgea Rafaela Videle, u kojoj je Arquímedes bio pripadnik tajne službe, a nakon kraja Prljavog rata (kako se naziva razdoblje državnog terorizma) i raspada sustava obitelj je novi posao i izvor unosne zarade pronašla u otmicama. No kako sugeriraju Trapero i njegovi suscenaristi Julian Loyola i Esteban Student, te su otmice i sudjelovanja u okrutnim zločinima, kao i prešutna omerta koja je unutar obitelji o njima vladala (svi se u svakom trenutku i verbalno, a najvećim dijelom i ponašanjem prave kao da se ništa neobično ne događa, odnosno kao da, primjerice, u kupaonici na katu ne boravi lancima privezana, izmučena i okrvavljena žrtva otmice koja će ubrzo biti ubijena) bile ujedno i svojevrsni zalog odnosno jamac obiteljske povezanosti i čvrstine, gotovo pa temelj o kojem je ključno ovisio opstanak obiteljske zajednice. Autorski prikaz takve zajednice istodobno je neposredan i blizak, i doslovce s velikim brojem krupnih i blizih planova), ali i distanciran i nekako hladan, bez dubljeg zadiranja u neizbježne intimne drame i lomove nekih izvornih ili pridruženih članova obitelji, konkretno spomenutog Alejandra iz čije perspektive gledatelj doznaje jezivu priču i njezine detalje, njegove djevojke Mónice i mlađeg brata koji će jedne večeri, pod stresom od krikova koji dopiru s kata, jednostavno zašutjeti i posve izgubiti tek. Autori međuodnose članova obitelji ostavljaju tek dijelom razrađenima i na razini stereotipa, koncentrirajući se na izvedbe zločina odnosno pojavnu dimenziju zla, te naročito na vrlo izražajno lice i plave oči Guillerma Francelle. On nosi čitav film, njegova se patologija i hladnoća prelijevaju na cjelokupno djelo, koje je i zbog toga emotivno distancirano i hladno. Postizanje takva učinka bila je zacijelo i nakana Pabla Trapera, no više bi postigao karakternim uslojavanjem sporednih likova te intenziviranjem i detaljnijim elaboriranjem njihovih međusobnih relacija.